© 2000 Burbank, California, USA, Don Ray
Second Worldwide Electronic Rights – one time usage.
Don Ray, P.O. Box 4375, Burbank, CA 91503-4375, USA
818.843.6397 Fax: 818.843.3223 E-mail: donray@donray.com

Strategije prikupljanja informacija: Istraživacki nacin razmišljanja

Autor: Don Ray (The California Investigator’s Handbook, Checking Out Lawyers i Diggin’ Up Gold on the Old Paper Trail, A Workbook for Investigatin’ Folks).

slije izvjesnog vremena svi dobri istraživacki novinari stvore u glavi svoju listu malih trikova, ideja i strategija koje primjenjuju u istraživackom radu. Iako to možda ne rade svjesno, uspješni istraživaci se u rješavanju problema sa informacijama koriste iskustvom, opažanjem, onim što su naucili u obuci koju su prošli, pa cak i akademskim znanjem. Ovaj istraživacki nacin razmišljanja je zaslužniji za rješenje mnogih misterija vezanih za informacije od bilo kog drugog faktora. Ako vec niste poceli da zapisujete svoje najbolje strategije, možda je baš sada pravo vrijeme za to.

Ja sam uspio da sopstvenu listu svedem na šest osnovnih ideja kojima se služim kad god treba da riješim neki problem u vezi sa informacijama. U prošlosti sam se osvrtao na vec okoncane istrage da bih se podsjetio šta je to što se pokazalo efikasnim. Lista je ukljucivala svih šest mojih strategija. Šta je vama ranije pomagalo? Šta ste naucili iz posljednjeg istraživanja? Ako niste naucili novu lekciju ili neko novo sredstvo koje ce vam pomoci u radu ili neki novi znak za prepoznavanje opasnosti, to znaci da se ne razvijate.

Svakako bi trebalo da sastavite sopstvenu listu. Dok budete radili na tome, ja cu vam rado reci nešto o mojoj. Slobodno koristite ili odbacite bilo koji od mojih savjeta. Ako ih možete poboljšati, ili mislite da bi nešto što je pomoglo vama moglo pomoci i meni, molim vas da mi to i kažete.

N.T.N.K.T

oliko ste puta nešto pogledali i osjetili duboko u sebi da tu jednostavno nešto nije kako treba? Ne možete tacno odrediti šta je u pitanju, ali nešto tu nije u redu. Neka vam ta recenica odzvanja u glavi nekoliko sekundi. Nešto tu nije kako treba. N.T.N.K.T. Izgleda da svaki istraživacki novinar ima svoj naziv sa taj fenomen—“Šta to ovdje nije u redu?” “Nešto je trulo u državi Danskoj.” “Ovdje je nešto sumnjivo.” “Nešto mi ovdje smrdi.” Kako god da to nazovete, važno je da ga prije svega primjetite, i još važnije da na tome radite.

Ako ste dobar istraživac, necete zaspati dok ne shvatite šta to nije u redu. Odmahivacete glavom kad god bacite pogled na to. Slicno kao i carinik na granicnom prelazu izmedu dvije prijateljske zemlje koji je svakog dana vidao istog covjeka kako prelazi granicu. Covjek bi uvijek rekao kako nema ništa da prijavi, ali je carinik osjecao da ovaj nešto smjera. Medutim, kad god bi pretresao covjeka, ništa ne bi pronašao. Ni drogu, ni nakit, ni velike svote novca—ništa. Ali je i dalje mogao da se zakune da je covjek nešto mutio. Na kraju je opisao tog covjeka svom kolegi u vecernjoj smjeni.

“Ma da, znam o kome pricaš,” rekao mu je kolega. “Ali kada se vraca u zemlju uvijek ide peške." Tek je tada carinik shvatio o cemu se radi—covjek je švercovao bicikle.

N.T.N.K.T je pristup sjajan za dolaženje do novih ideja za price. Zašto nikad ne vidimo našeg gradonacelnika ponedjeljkom i petkom? Da on možda ne ide na produžene vikende o trošku poreskih obveznika? Zašto senator, ratni heroj, ne kaže ime zemlje u kojoj je navodno služio? Da možda ne laže o svojoj vojnickoj prošlosti? Zašto osudeni dileri droge dobijaju laku kaznu baš kod jednog sudije? Da on možda ne prima mito? Zašto uvijek dode do podmetanja požara u gradu koji posjecuje istaknuti strucnjak za borbu protiv podmetanja požara, i to baš u toku njegove posjete. Da možda on ne pomece te požare?

Možda je ove pretpostavke teško dokazati, i izgledaju nevjerovatno, ali ih ne bi ni bilo da se neki istraživac nije pocešao po glavi i rekao: "Hmmm. Tu nešto nije kako treba."

Ko bi mogao znati?

zgleda sasvim jednostavno. Prije nego što krenete u potragu za necim, zašto ne pomislite da neko vec zna odgovor na ono što vas zanima? Ja mislim da se tu radi o genima. Tokom miliona godina evolucije, svaki lovac-muškarac koji nije mogao da se snade u šumi umro bi od gladi, i tako ispao iz procesa evolucije. Logicno je—ako je u blizini bila samo jedna životinja, konkurencija je bila surova. Skupljaci su, s druge strane, vjerovatno razmjenjivali informacije o šumama koje su obilovale plodovima. Kao što vidite, po mom mišljenju to je nešto što je karakteristicno baš za muškarce. Muškarci su imali moc. Muškarci dugo nisu davali dobre novinarske poslove ženama. Muškarci nisu tražili pomoc. Kada su napokon dozvolili ženama da rade dobre novinarske poslove, naucili su ih da stvari posmatraju sa muške tacke gledišta i možda nisu naglasili da je sasvim u redu nešto ne znati. U redu je pitati za pravac. U redu je priznati da nemamo pojma o necemu.

Kad malo bolje razmislite, tako je. Je li naš posao da sve znamo? Ne, naš posao je da ucimo, i to brzo i tacno. Tako, da bih se suprotstavio genima koji me nagone da se pretvaram kako vec znam odgovor ili kako ce mi se on ukazati božanskim providenjem, uvijek se podsjetim pitanja: a ko bi mogao znati?

Odlican primjer datira iz vremena kada sam radio kao producent/novinar u istraživackom casopisu u sklopu jedne medijske kuce koja je bila locirana na Univerzitetu države Arizone. Prednost te lokacije bila je u tome što smo mogli da uzimamo studente novinarstva kao stažiste i ispomoc. Za njih je to bilo sjajno jer su mogli da uce od nas. Jedno vece sam sjedio sa stražistom iznerviranim jer nije mogao da nade ni traga od krijumcara ptica u Feniksu. Ja sam mu dao taj zadatak znajuci za postojanje aktivnog lanca krijumcara papagaja koji su ptice donosili iz Meksika izbjegavajuci i placanje carine i obavezni karantin. U to vrijeme u zgradi nije bilo nikoga osim jednog studenta iz Nigerije koji je zaradivao za džeparac kao cistac. Moj obeshrabreni stažista je kukao o tome kako izgleda da uopšte i nema nikakvog krijumcarenja.

“Pitao sam u svakoj prodavnici kucnih ljubimaca u Feniksu da li znaju za prokrijumcarene papagaje, ali su mi svi rekli ‘ne’. Odustajem. Nema šanse da se ovdje dode do istine."

Baš je u tom trenutku student iz Nigerije cistio u našoj blizini. "Izvinite", pitao sam uljudno, "da ne znate možda nešto o krijumcarenju ptica?"

"Mislite na papagaje koje prenose preko granice u kamionetima?

"Da," rekao sam.

"Da, znam o tome. Moj cimer ih krijumcari!"

To može biti skoro svako. Ne mora to biti vladin zvanicnik ili profesor univerziteta ili neko poseban—vec jednostavno ljudi koji o necemu znaju više nego vi. Prilicno je prosto. Šta je to za cim tragate? Izgovorite to naglas, a onda se zapitajte ko bi mogao znati odgovor. Radite na prici o ljekaru koji izgleda više kao kasapin nego kao hirurg? Trebace vam strucnjak na ovom polju da bi procijenio njegov rad i dao vam ideje za pitanja koja treba da postavljate ili vam objasnio na koje sumnjive znakove da obracate pažnju. Kako cete pronaci takvog strucnjaka? Ko se razumije u medicinu? Ljekari. Bilo koji ljekari. Pozovite bilo kog ljekara i pitajte za imena specijalista u oblasti u kojoj je i ljekar za koga se interesujete. Kada saznate imena, nazovite nekog od njih koji živi u vašoj blizini i pitajte koji je najbolji univerzitet na kome se ljekari specijalizuju u toj oblasti. Onda pozovite univerzitet i pitajte ko je najbolji i najpoznatiji specijalista u toj oblasti na svijetu. Onda pozovite tog vrhunskog strucnjaka i pitajte ga ko je, od strucnjaka koji žive u vašoj blizini, takode dobar. Vrhunski strucnjak ce vam dati ime svog kolege u koga se zasigurno možete pouzdati. Zatim pozovite lokalnog strucnjaka na rucak. Ubrzo ce vam on ili ona biti mentor na prici na kojoj radite. A pritom je vrlo vjerovatno da dobro poznaje kasapina. Ljudi vjerovatno redovno dolaze kod njega da bi ispravili štetu koju je kasapin napravio.

Nemojte zaboraviti prijatelje, rodake, susjede, saradnike, partnere sa trcanja i druge koji bi mogli znati kuda je neko otišao. Neko ko se krije nece reci mnogima gdje je, ali njegova majka vjerovatno zna. Ljudi u njegovoj branši vjerovatno znaju. Nemojte se ustezati da zamolite nekoga za pomoc.

FBI i ja smo istovremeno tragali za bivšim zaposlenim u jednoj multinacionalnoj naftnoj kompaniji koji je bio osumnjicen za vještacko kreiranje visokih cijena. Tražio sam tužbe protiv te kompanije i stupio sam u kontakt sa jednim bivšim radnikom koji je tužio kompaniju (vidi “Žrtve i neprijatelji" niže) i tražio od njega samo jedno—stari primjerak imenika zaposlenih u kompaniji. Nije mi trebalo mnogo da u imeniku pronadem ime covjeka koga sam tražio. Nazvao sam njegov stari broj i pitao neka zaista bezazlena pitanja, kao što su: "Ko bi mogao znati gdje je g-din X Y sada? Osoba koja se javila predložila mi je da potražim brata osumnjicenog u Milvokiju, država Viskonsin. Rekao mi je da on tamo radi u policiji. Odmah sam telefonom dobio brata osumnjicenog i saznao sam da je ovaj u Majamiju, država Florida. Brat mi je cak dao i njegovu adresu. Nakon toga nije bilo teško dobiti broj telefona i pozvati ga. Bio je šokiran što sam ga pronašao, ali i sretan što FBI nije bio jednako efikasan.

Mogli biste razmisliti i o uzimanju pomocnika. Ne morate biti policajac ili šerif da biste uzeli pomocnika. Jednostavno kažete ljudima da radite na uzbudljivoj prici i da bi oni mogli da odigraju znacajnu ulogu u njenom objavljivanju. Recite im da ce možda ugledati svoj rad na naslovnoj strani sutrašnjih novina ili na vercernjem dnevniku. Bicete iznenadeni njihovom spremnošcu da vam pomognu.

Jedan moj prijatelj je radio na prici u pustinjskoj zajednici El Centra, Kalifornija i imao je teškoce u dobijanju informacija o izvjesnom ljekaru koji je bio optužen za zloupotrebu pacijentkinja. Ni jedna od žrtava nije htjela da prizna novinarima niti vladinim agentima šta im je ovaj ljekar uradio zloupotrebljavajuci svoja ovlaštenja. Ali to ne znaci da nisu o tome pricale svojim prijateljicama. Ko bi mogao znati? Kozmeticari i frizeri.

Moj prijatelj je posjetio nekoliko salona ljepote u El Centru i uzeo neke od radnika salona za pomocnike. Ubrzo su ga zvali i izvještavali ga o pricama koje su culi od mušterija. Naravno, on je ove informacije mogao da koristi samo kao polazište za dalje istraživanje, ali je svejedno uspjelo.

Postavljajte sebi stalno ovo važno pitanje—ko bi mogao znati?

Shvatite sistem.

edna od najvecih grešaka koju prave mladi i neiskusni istraživaci je to što ne prouce sistem u kome rade. Oni ne stave informacije do kojih dodu u kontekst sistema iz kog su ih i dobili. Veoma je lako pretpostavljati kako neki sistem funkcioniše. A lako je i izvuci deblji kraj kad donesete pogrešan zakljucak na osnovu informacija koje ste dobili iz sistema koji ne razumijete.

Konkretan slucaj. Jedan novinar je istraživao glasine o tome da su ljudi bliski predsjedniku SAD-a imali udjela u smrti žene koja je tvrdila da je imala inkriminirajuce dokaze na video traci protiv jednog clana kabineta. Kada je novinar zatražio primjerak smrtovnice ubijene žene, odmah je poceo sa potvrdivanjem informacija iz dokumenta. Kada je stigao do kucice u koju se upisuje ime obavještaca, procitao je ime najbolje prijateljice ubijene žene. Bila je upisana njena prava adresa—oko 150 kilometara od mjesta ubistva.

Kada je zašao dublje u pricu, saznao je i objavio, i to tacno, da prijateljica ubijene nije bila nigdje u blizini mjesta ubistva mjesec dana prije njega, a ni poslije. Pa kako je onda ona mogla biti obavještac? Njegovo izvještavanje bilo je 100% tacno, ali mu je interpretacija bila pogrešna. Naveo je citaoce na zakljucak da su vladini zvanicnici ‘namjestili’ podatke u smrtovnici da bi sakrili sopstveni zlocin. Na prvi pogled izgleda logicno—dok ne pokušate da razjasnite sistem.

Šta zapravo "obavještac" znaci na smrtovnici? Na prvi pogled znaci "ime osobe koja je obavijestila nadležne o necijoj smrti." Da je tako, prijateljici ubijene bi zaista bilo teško da otkrije tijelo sa udaljenosti od 150 kilometara. Po svemu sudeci, neko je tu lagao. A vladini zvanicnici su izdali smrtovnicu. Zvuci krajnje sumnjivo, zar ne? Ali samo jedan telefonski poziv maticnom uredu ili isljedniku bi novinaru donio informaciju koja mu nije pala na pamet—da je “obavještac” osoba koja je nadležne obavijestila o licnim podacima umrle osobe koji su im bili neophodni za popunjavanje formulara. Kako se zvala? Gdje je rodena? Ko su joj roditelji? Šta je po profesiji? Koja joj je adresa? Datum rodenja? Shvatate? Zamislite samo kako biste se neprijatno osjecali da navedete citaoce na takav pogrešan zakljucak?

Ima još razloga zbog kojih treba razumjeti sistem. Kada u potpunosti shvatite sistem, cesto cete otkriti druga mjesta na kojima možete naci više informacija. Ako je neko kažnjen zbog prekoracenja brzine, državni ured za motorna vozila ce objaviti informacije koje u vezi sa kaznom. Ali kako se to uklapa u sistem? Kažnjena osoba mora da ide na opštinski sud da bi se branila, platila kaznu, ili oboje. To znaci da opštinski sud vjerovatno poseduje dokumenta koja bi vam bila od koristi. Cesto možete da pogledate konkretnu kaznu koju je napisao policajac posle prekršaja. To je prilika da vidite gdje je tacno bio neko u odredenom trenutku odredenog dana. Može li to biti od važnosti? Da li bi nam pomoglo da saznamo da je u autu bilo još troje ljudi u tom trenutku? Da je padala kiša? Da je osoba trebalo da nosi naocare?

Ja imam svoje pravilo po kojem ne citam novi red nekog dokumenta dok ne shvatim sve prethodno napisano. Po pravilu ne citam samo ono što je upisano u formular, vec i ono što sam formular zahtijeva. Ako formular zahtijeva “dokaze u prilog iznesenom” ali je umjesto toga ukucano “usmjeni dokaz”, da li to znaci da se osoba koja podnosi formular jednostavno zaklela da su informacije tacne? Vjerovatno ne. Neko je drugi morao dati usmjeni dokaz. Inace, zašto bi formular tražio "dokaze u prilog iznesenom"? Zašto uopšte štampati forumular koji traži dokaze u prilog iznesenom ako se vec prihvata izjava osobe pod zakletvom? Vjerovatnije je da je neko drugi dao usmjene dokaze u ime osobe koja podnosi formular. Rijec te osobe bi trebalo da bude iste težine kao neki dokument ili drugi dokazi u prilog iznesenom. Ali, ako razumijete sistem, shvaticete da možda postoji još neko sa kim bi trebalo da razgovarate.

Ali kako cete znati ko je dao usmjeni dokaz? Vjerovatno postoji neki dokument koji govori i o tome—nešto tako skoro uvijek postoji. Baš u takvim situacijama treba da znate kako sistem funkcioniše.

Lako je pitati nekoga kako odredeni sistem funkcioniše (vidi “Ko bi mogao znati?”), ali dobar istraživacki novinar ce nastojati da što prije shvati sistem služeci se logikom. Ako gledate uporedni indeks gradanskih parnica i primjetite da uz neka imena u lijevoj koloni poredana po abecednom redu stoji asterisk, a nema ga ni uz jedno ime u desnoj koloni koja je oznacena kao “druga strana”, šta se tu dogada? Po cemu se neki ljudi iz lijeve kolone razlikuju? Da li su možda oni obilježeni asteriskom podnosioci tužbe, a oni bez asteriska tuženi? Možda je tako. To bi znacilo da kada utvrdite ulogu osobe sa lijeve strane, osoba sa desne mora imati suprotnu ulogu, tj. ona je "druga strana".

Ali ko je podnosilac tužbe—osoba sa asteriskom ili bez njega? Možete da pitate službenika ili jednostavno pogledate neko ime u slucaju koji vam je vec poznat. Da li ste možda razvedeni? Saznacete ko je koja strana kada pogledate sopstvene papire. Pošto vec znate da li ste i sami bili podnosilac tužbe ili tuženi, moci cete da zakljucite u kakvoj je funkciji asterisk.

Tražite žrtve i neprijatelje.

rtve i neprijatelji su cesto spremniji da razgovaraju s vama i manje je vjerovatno da ce to prijaviti osobi koju istražujete. Oni mogu biti sjajni izvori. Oni su ljuti, puni mržnje i želje za osvjetom, i obicno ce rado izliti mržnju u prisustvu bilo koga ko je spreman da sluša. I, naravno, informacije koje oni nude ce skoro uvijek biti pretjerane—ponekad ce cak liciti na bajku—ali ce uvijek sadržati grumenje zlata od koga kasnije možete profitirati.

Žrtve i neprijatelje nije teško naci. Tražite necije bivše radnike ili šefove, bivše supružnike ili ljubavnike, ljude sa druge strane sudske parnice, žrtve pravih kriminalnih djela, roditelje bivših supružnika, poslovne rivale, i tako dalje i tako dalje.

Ako obavite dovoljno detaljnu pretragu javnih dokumenata, kao i novina i casopisa, vjerovatno cete naci situacije u kojima ima žrtvi i neprijatelja. Razgovarajte sa saradnicima osobe koja vas zanima i pitajte ih ko bi mogao biti njen neprijatelj. Ponekad možete pitati cak i samu osobu koju istražujete. Nema ništa loše u tome da politicaru ili vladinom zvanicniku ili direktoru firme postavite ovo jednostavno pitanje: “Šta oni koji vas kritikuju kažu na ovo?” Cesto ce vam reci imena onih koji ga kritikuju, a onda ce vam reci i zašto nikako ne bi trebalo da im vjerujete.

Osoba koja vam može itekako pomoci da nadete žrtve i neprijatelje nekoga na zvanicnom položaju je menadžer kampanje njegovog najveceg protivnika. Mnogi kandidati zapošljavaju strucnjake za “istraživanje protivnicke strane”—privatne detektive koji iskopaju sve moguce prljave detalje o protivnickom kandidatu. Skoro uvijek oni nadu informacije koje na kraju i ne upotrijebe. Na primjer, mogu saznati da je protivnicki kandidat imao vanbracnu vezu ili je nekad koristio drogu ili je jednom bio uhapšen. Ali ako je njihov sopstveni kanditat imao vanbracnu vezu ili je nekad koristio drogu ili je jednom bio uhapšen, ove informacije ce ostati tajne. Iako bivši “istraživac protivnicke strane" ili bivši menadžer kampanje vjerovatno nikad nece dozvoliti da objavite informacije koja vam daju, vrlo je moguce da ce vas uputiti kako da ih pronadete na nekom drugom izvoru.

Takode imajte na umu da se neki od ljudi najbližih osobi koju istražujete mogu, svako na svoj nacin, osjecati žrtvom. Jednom sam imao zadatak da istražim putne troškove sudije koji je bio tako nekompetentan da su advokati odbrane cesto zahtijevali drugog sudiju. Zakon te države dopuštao je optuženom da jednom u toku sudenja zatražu promjenu sudije. Pošto je sudija koji me je zanimao bio jedini na velikom podrucju, predsjedavajuci sudija je morao da dovodi sudije iz udaljenih mjesta da prisustvuju sudenjima, pri cemu su oni morali da putuju avionom. To je znacilo da je i nekompetentni sudija morao takode da putuje avionom da bi zamjenjivao nekog kolegu na odsustvu—ne možete dozvoliti da loš sudija jednostavno ne radi. Moj posao je bio da saznam koliko su novca poreski obveznici davali da bi ovaj nesposobni sudija išao na ovakva putovanja.

Njegova službenica je bila skoro tri puta starija od njega i bilo je ocigledno da je decenijama radila u tom sudu. Kada sam je pitao da li bih mogao da pogledam sudijine putne troškove, pogledala je na sat i pokazala mi na ormaric sa dokumentima.

“Cujte, skoro je podne i ja idem na pauzu za rucak,” rekla je otvoreno. “Putni troškovi su ovom ormaricu. Mašina za kopiranje je tamo. Možete se vratiti za jedan sat ili vas mogu zakljucati u kancelariji dok sam na rucku.”

Njen neoubicajen poziv da pregledam šta hocu od dokumenata odmah mi je otkrio da je ona ili žrtva ili neprijatelj. Kada sam iskopirao sve što mi je trebalo, i ona se vratila, pozvao sam je na veceru da bi mi rekla sve što zna o nekompetentnosti tog sudije.

Nemojte ih zanemarivati—žrtve i neprijatelje. Oni mogu biti najbolji izvor!

Pratite put novca.

igurno nisam prvi novinar koji vam savjetuje da pratite dolare, franke, pezose, jene i slicno. Ma koliko to otrcano zvucalo, uvijek morate pratiti put novca. Skoro da nema istrage u kojoj ne postoji jasan put novca. Ubica je morao kupiti pištolj od nekoga. Ministar koji je pobjegao pokravši crkveni fond morao je kupiti avionsku kartu od nekoga i nesumnjivo ce negdje trošiti taj novac. Osoba koja je zlostavljala djecu morala je imati telefonske racune jer je žrtve zvala telefonom. Novac od trgovine drogom morao se negdje oprati.

Tu cesto pomažu javna dokumenta. Nije teško saznati koliko košta auto koji odijedena osoba vozi, koliko košta kuca u kojoj živi, koliki su porezi na avion koji posjeduje. Možda je otišao pod stecaj ili je bio tužen, pa su podaci o porezima na prihod koje je placao postali dokazni materijal u tom pravnom postupku.

Imajte na umu da se novac može pojaviti i u nekom drugom obliku. Lijep posjed je, na primjer, odlican kao mito. Hocete da podmitite politicara da bi stavio potpis na zakon koji ide u korist vašoj firmi? Samo mu dajte zemlju koja ce jednog dana biti vrijedna. Naravno, vlasništvo morate prijaviti na ime njegovog zeta, rodaka ili advokata—samo ne smije biti njegovo ime. Kada se povuce sa tog položaja ili kad slucaj zastari, možete prenijeti vlasništvo direktno na njega. Nemojte zaboraviti na porodicne fondove. Ime fonda ne mora biti isto kao i prezime porodice. John McMillan može svoj porodicni fond nazvati the Butterfly Family Trust.

Kada su predsjednik Ronald Regan i njegova supruga Nensi napustili Bijelu kucu, preselili su se u vilu vrijednu 2.5 miliona dolara u luksuznom dijelu Los Andelesa - Bel Eru. Tapija je prvo glasila na Wall Management Services, Inc., a to je kalifornijska korporacija koju su osnovali Reganovi bogati prijatelji upravo u vrijeme kupovine kuce. Kada je Regan napustio mjesto predsjednika, nova tapija je sada glasila na Wall Management Services Trust (Fond), koji je kupio kucu za 3 miliona. Pošto dokumenta fondova nisu javna, nije jasno ko je bio u fondu u vrijeme kupovine. Ona zasigurno nije obavljena na Reganovo ime. Interesantno je da su republikanci u to vrijeme još uvijek bili na vlasti na celu sa predsjednikom Džordžom Bušom.

Ali kada je predsjednik Buš izgubio u trci za drugi mandat i otišao sa položaja 1993. godine, vila Reganovih je ponovo promjenila vlasnika. Sada je u tapiji stajalo da je the Wall Management Services Trust, sa Ronaldom i Nensi Regan kao povjerenicima, prenio vlasništvo na the Reagan Family Trust (Fond porodice Regan). Novac nije prelazio iz ruke u ruku. Da li su Reganovi bili dio the Wall Management Services Trust od pocetka? Da li su platili 3 miliona za kucu i da li su njihovi bogati prijatelji bili dio fonda? Da li su prijatelji dali novac za kucu? Nepostojeci transfer novca nakon što su republikanci sišli s vlasti trebalo je da izazove sumnju.

To baš i nije lako izvjesti, ali ako zamislite protok novca, a zatim zamislite ko bi mogao da ga vidi, dodirne, cuva, upravlja njime ili ga troši, na pravom ste putu da pocnete da ga pratite.

Ne grlite prepreke.

ma mnogo mladih novinara, medu njima i istraživackih, koji loše navike iz škole ili porodice donose u svoju novu profesiju. Nekada je bilo tako lako reci “Pas mi je pojeo domaci” ako niste uradili zadatak. Kompjuter se uvijek kvari kada su u njemu vaše istraživacke bilješke koje se tako zauvijek gube. Na putu je uvijek gužva u saobracaju kada treba da stignete negdje gdje ne želite da budete. Priznajte. Bili ste sretni kad vam budilnik nije zazvonio i tako ste morali da propustite onaj dogadaj na koji i niste htjeli da idete.

Svi smo to radili. Ono na šta hocu da vas upozorim su slucajevi u kojima ste to radili jer ste se plašili neuspjeha u onome na cemu ste radili. Ako posao okoncate, ali s neuspjehom, shvatice da niste tako dobri kako ste im se prikazali. Ali ako se pojavi neka prepreka i sprijeci vas da završite posao, ne možete biti neuspješni. Nije bilo do vas.

Ovo može biti fatalna navika—fatalna po vašu karijeru. Na vama je da se zapitate da li zaista želite da prihvatite moguci rizik neuspjeha. Jesu li izgovori koje sebi ponavljate nešto u šta zaista vjerujete? Odmah prepoznate kad drugi to rade. Ali vam mnogo treba da to prepoznate i kod sebe.

"Bio bih jahao tog bika 20 sekundi," možete reci, “da se nisam razbolio od gripa to jutro. Šteta što nisam mogao da jašem.” Vidite kako ova izjava može da navede ljude da pomisle da ste kralj rodea. Ali ako sjednete na bika i on vas odmah obori na zemlju, svjet ce znati da niste tako dobri.

Nema razloga da ne budete dobri u prikupljanju informacija. Ja uporedujem nalaženje odgovora na neku zagonetku sa strucnjakom za borilacke vještine koji rukom lomi naslagane daske. Rekli su mi da on prvo vizualizira svoju ruku sa druge strane slomljenih dasaka - i ona onda stvarno tamo i dospije. Ako zamisli dasku, tj. prepreku, ona ce uvijek biti jaca od njega i slomice mu zglobove u šaci.

Nemojte sebi govoriti: "Pitam se da li cu doci do tih informacija." Ako budete to govorili, sigurno do njih necete doci. Umjesto toga, recite sebi “Znam da cu naci te informacije. Jedva cekam da vidim kako cu to uraditit.”

Sretan lov.

Kratka biografija: Don Ray

Don Ray je iskusan, multi-medijski istraživacki novinar/producent/pisac/ koji je zaradivao baveci se skoro svakom vrstom novinarstva koja postoji. Bio je stalno zaposlen u KNBC-TV News u Burbanku, Kalifornija, KCBS-TV News u Holivudu, KAET-TV u Feniksu, kao i u Rebel Magazine. Producirao je istraživacke priloge za Inside Edition i The Crusaders i pomagao je na prilozima za 60 Minutes, Frontline, 20/20, Primetime, West 57^th i prakticno sve televizijske mreže.

Pisao je clanke i priloge za PC World Magazine, Omni Magazine, Special Report Magazine, The Rebel, Tampa Bay Monthly, Los Angeles Magazine, Los Angeles Times, Orange County Register, Riverside Press-Enterprise, San Francisco Bay Guardian, L.A. Weekly i mnoge druge.

Njegove knjige ukljucuju the California Investigator’s Handbook, Checking Out Lawyers and Diggin’ Up Gold on the Old Paper Trail. Trenutno radi na The Investigator’s Handbook of Open Sources and Public Records.

Kao govornik je veoma tražen i održao je desetak prezentacija za the Investigative Reporters and Editors, Inc. na nacionalnim i regionalnim konferencijama ove organizacije. Godišnje održi više od 50 govora i prezentacija razlicitim medijima, vladama, službama za sprovodenje zakona i drugim organizacijama.

Obucavao je novinare u Ukrajini i Poljskoj, a izvještavao je iz El Salvadora, Gvatemale, Nikaragve, Kube, Tajlanda, Kosta Rike, Meksika i Filipina.

Don je diplomirao na Kalifornijskom državnom univerzitetu (California State University) u Nortridžu. 12 godina je predavao na paralelnom programu Univerziteta Kalifornije - Los Andeles (UCLA). Živi u Burbenku sa suprugom Xiao Mei i mackom Heidi.